bosnjaci.net
kolumna mi 4336

Krvnik pred sudom u Hagu psuje tursku majku svjedocima i žrtvama

28.01.2014. 17:36 0

Svjedoci smo pravnog i političkog apsurda da zločinci u Hagu pred Međunardnim sudom psuju svjedocima tursku majku. Umjesto da se kaju, oni se smijure pred kamerama (Šešelj), puhaju u svoj sijedi čuperak od nosa gore (Karadžić), čačkaju nos i psuju (Mladić), brenuju svoju rusu kosu (Biljana) i dr.

Ovih dana javljeno je da je trojici ratnih zločinaca ''malo'' smanjena presuda a četvrtom (generalu Pavkoviću) potvrđena. Ipak se Haškom Tribunalu može postaviti pitanje po kojem to pravnom i političkom kriteriju smanjuje kazne onima koji su krivi za genocid i najstrašnije zločine. Kada ih čovjek gleda na ekranu, izgledaju nevino i jadno, ali ne i postiđeno.

 

Također, ovih dana, desio se novi zločin u Višegradu. Naime, specijalna policija tzv. RS s ''fantomkama'' uklonila je riječ ''genocid'' sa spomenika žrtvama ubijenim tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu u Višegradu.  

 

Ovom prilikom daćemo sliku jednoga koji je svojom mimikrijom i kukavičlukom bio markantan, a to je nesuđeni car Velike Srbije, vođa trećeg srpskog ustanka, obnovitelj raspalog Dušanovog carstva, pjesnik i guslar – Radovan Karadžić.

 

Povode za ovaj apsurd u historiji i politici davala je svojevremeno i Međunarodna zajednica, koja je po BiH mapama olovkom povlačila linije da bi ovu najstariju europsku državu predvojila i da bi jednim dijelom nonšalantno nagradila agresora i sve one koji su počinili genocid. A genocid se mogao spriječiti na startu agresije i BiH organizovati po modelu kakva je Švicarska. Za Švicarsku je to moglo, a za Bosnu i Hercegovinu ne. Zašto?! – pitanje je za Europu.

 

Radovan - jedan od trojice najtraženijih ratnih zločinaca, našao se pred Haškim Tribunalom. Skrivao se je u ''vučijim jazbinama'' više od deset godina. Njegovi idolopoklonici slavili su ga kao heroja, a on se kukavički skrivao pokriven sijedom kosom i dugom bradom. Svi su izgledi da se svega odrekao, sem brade i onih simbola koje ta brada sadrži.

 

Kako je ''zgrabljen'', to će se kasnije saznavati, ali je u Hag dospio kao najveći bijednik: visoko potšišan i obrijane brade. Ono što je na njemu zapaženo, kada se u Sudu prvi put pojavio pred sudijama Tribunala, jeste njegova gotovo svetačka skrušenost. Ne samo da je bio glumac u ovoj pozi skrušenosti, već je bio tipičan predstavnik kukavičluka i straha sa namjerom da izbjegne sve ono što je skrivio u najprljavijem ratu na Balkanu.

 

Njegov ratni dosije je apsolutno poznat, i biće mu predočavan više godina, da shvati šta je činio motivirajući okorjele zločince da narod jedne balkanske zemlje unište ''ognjem i mačem''. Ova ratna koncepcija je poznata u historiji genocidne politike naroda kojem je pripadao, pa je on samo jedan od mnogih realizatora poznate mesijanske politike političara od ''Načertanija'', preko Moljevićeve ''homogene Srbije'', Memoranduma SANU, Miloševićevog rata za ''preporod Srbije'', i drugih.

 

Konačno, on je u haškoj zatvorskoj jedinici, smješten da spozna sve nesreće koje je činio narodima nesrpske nacionalnosti. Ali sve to ne može biti satisfakcija onim žrtvama i njihovim porodicama u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Kosovu, Sandžaku i drugim mjestima u kojima su zločini počinjeni. Dovođenje pred Haški Tribunal Ratka Mladića, Gorana Hadžića i još mnogo drugih koji su se razbježali po svijetu, također neće biti satisfakcija žrtvama niti preživjelima, ali ipak to će biti mjera da se pokaže ko su glavni inspiratori, kreatori i izvršioci genocida, ne samo u ovom stoljeću nego i u ranijim epohama, kao što su oni koji su na ivici zaborava: Herceg-Novi u 16. stoljeću, Kolašin u 19. stoljeću, Šahoviće i Polja u 20. stoljeću, te Foča i Podrinje, također u 20. stoljeću.

 


Genocid koji se događao na prostorima ex-Jugoslavije nije nov. On je nastavak ranijih genocida, a tako je potvrdio i sam general Mladić upadajući u Srebrenicu i izjavivši da je rat, koji on vodi, samo produžetak navodno srpskih ustanaka i ratova, osmišljenih čak i u onoj koračnici ''Marš na Drinu'' koja je pokazatelj da je i u mirnodopsko vrijeme planiran pokolj u Podrinju i u cijeloj Bosni i Hercegovini.

 

Jedna zvijer, u jagnjećoj koži, je pred Međunarodnim sudom. Gledajući ga kako sjedi u sudnici, ima se utisak da tamo ne sjedi monstrum, već neka sirota kukavica, koja će izjavljivati da nije kriva i da ni o čemu ne zna ništa.

 

A kako se njemu može suditi, ko će mu suditi, i na koju kaznu će ga Sud osuditi? Sve će biti nedovoljno za ono što je počinio i možda bi mu na kraju trebalo suditi onako kako mu je još tokom rata, u polemici, odgovorio jedan bosanski pisac. Naime, Radovan Karadžić, tzv. književnik i predsjednik jedne stranke i samozvane Vlade koja je vodila rat, zaprijetio je bosanskom piscu da će ga objesiti kada se rat završi, a ovaj mu je odgovorio ovim kontekstom: ''Kada se rat završi, ako te ja uhvatim, narediću ti da čučneš, pa ću te tri puta preskočiti, a zatim ću pustiti da te kamenuju majke sinova i djece koje si pobio''.

 

Svakako, neka i Haški Tribumal odradi svoj posao, ali Karadžiću i Mladiću treba da sudi i narodni sud, na onim mjestima koja su bila stratišta i na kojima se danas nalaze znani i neznani mezari.

 

U vezi sa genocidom čiji su kreatori Karadžić, Mladić, Krajišnik, Plavšićka, Milošević i mnogi iz ove zločinačke plejade, parafraziraćemo dio jednog rada saopštenog na Međunarodnoj asocijaciji istraživača genocida na Univerzitetu u Sarajevu, jula 2007. godine, čiji je autor dr. Alaga Dervišević. Prezentirane su sljedeće činjenice:

 

''Prema međunarodnim zakonima o ljudskim pravima, međunarodnim humanitarnim pravom i čl. 2. Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida, raseljavanja i prisilno premještanje nacionalnih, etničkih, rasnih i vjerskih skupina, spada u genocidno djelo. Velikosrpskom agresijom na Bosnu i Hercegovinu od 1992-1295. godine deportirano je i raseljeno mnogo lica: oko 2.200.000 osoba, što čini više od jedne polovine ukupnog stanovništva Republike Bosne i Hercegovine''.

 

Cifre o ubijenima nikada neće moći biti utvrđene jer ih niko ne može prebrojati i istražiti. Ubijene su cijele porodice, a mnogi preživjeli rasuti su po Europi, Sjevernoj Americi, Kanadi, a mnogi čak i u Australiji. Ko će onda zapisati mjesta onih pojedinačnih i masovnih stratišta po Bosni i Hercegovini? Srebrenica je najveća nekropola Bošnjaka, a mnogo ovakvih mezaristana je po Bosni i Hercegovini, čak i u gradskim parkovima Sarajeva, Tuzle, Zvornika...

 

U vezi sa hapšenjem Radovana Karadžića, ipak postoje neke površnosti. Zar je bitno kako je uhapšen i ko mu je stavio vreću na glavu? Bitno je da je uhapšen ratni zločinac, bitno je gdje je uhapšen i ko ga je skrivao sve do sada. Svakako, njegovi jataci su krupne političke ličnosti – njegovi istomišljenici. Zato su i oni odgovorni i treba im suditi, ako ne u Hagu, a ono u lokalnim sudovima. Treba osuditi Karadžića, ali najvažnije je osuditi politiku čiji je on bio jedan od promotera, a sa njime i sve one druge koji su politiku genocida direktno ili indirektno proizvodili.

 

Dakle, slučaj Radovana je vrlo indikativan. On pokazuje kako se lažno herojstvo pretvara u kukavičluk i vjersku snishodljivost. Činjenica je da se godinama skrivao pod plaštom nevinog vjernika, askete, monaha, čak i ''naučnika'' koji se bavio parapsihologijom, a sam je bio patološki slučaj – psihopata. Za svako čudo je kako je uspijevao da se skriva, ali i to postaje jasno kada se uzmu činjenice da je oko sebe imao sredinu koja ga je uzdigla na tron zločinca i čuvala do zadnjih trenutaka ''slobode''. Ta sredina i danas poskakuje po gradskim ulicama, nosi njegove transparente i slike, pokazujući da je Radovan bio u pravu vršeći genocid nad drugim narodima, a također pokazujući da se ta ista sredina ne stidi zločina koje je njihov ''vožd'' počinio. Ta ista sredina proizvela je i Miloševića, a Milošević, Karadžić, Mladić, Šešelj i dr. najveću tragediju u historiji balkanskih naroda. Zato u Hagu ne treba suditi samo Karadžiću ili Šešelju, već i jednoj ekspanzionističkoj ideologiji koja se eksponira od Ilije Garašanina, Matije Bana, Stevana Milojevića, Vase Čubrilovića, Ive Andrića, Olge Luković – Pjanović, Save Dečanca, Todora Stankovića, Milana Skršića i drugih promotera o vaskrsu novog Dušanovog carstva od Soluna do Alpa i od Jadrana do Budimpešte.

Budi u toku - www.maglajinfo.com

Komentari

NAPOMENA: Komentari ne odražavaju stavove urednika stranice Maglajinfo.com, već lične stavove posjetilaca web stranice www.maglajinfo.com Komentari koji narušavaju pravila web portala Maglajinfo.com će biti obrisani bez upozorenja ili eventualnog obavještenja.