Priča o gradu Maglaju, nastala tokom majskih poplava

Maglaj, najljepši zeleni grad na rijeci Bosni

6.11.2014. 19:24 0

Hoću da napišem priču. Da ima početak i kraj. Priču o meni i vremenu u kojem živim. Priču o gradu Maglaju.

Za Maglaj kažu da je jedan od najljepših zelenih gradova na rijeci Bosni. Po pričama mog malog sestrića Armana, koji uvijek spominje sa velikim oduševljenjem taj mali grad, Maglaj me uvijek podsjeti na moj Stolac - zeleni gradić na rijeci Bregavi. Nisam nikad imala priliku da posjetim Maglaj u onakvom sjaju i ljepoti po kakvom se taj grad pamti. Žarko sam željela upoznati Maglaj u njegovom punom sjaju, ali njegova nesreća je odlučila drugačije! Došao je dan kada sam krenula u Maglaj u radničkom odjelu, sa radničkim rukavicama, gumenim čizmama i maskom na licu.

 

Jutro je svanulo, a sunčane zrake u Jablanici su me polahko budile i prizivale napolje. U Jablanici je tog jutra bilo mirno i spokojno baš kako sam se i ja osjećala. Okupili smo se ispred omladinskog kluba, popili kafu i  krenuli. Atmosfera koja je vladala među nama me podsjetila na dačke ekskurzije. Ipak ono što smo gledali na televiziji stvaralo je gorak osjećaj, i sukob između velike želje da se pomogne i nemoći zbog naših malih mogućnosti. No ono što smo mogli u toj skromnosti pružiti odlučili smo nesebično, iskreno i s ljubavlju podijeliti.

 

Negdje iza Zenice nailazimo na prve posljedice nevremena koje ovih dana muči našu Bosnu: klizišta, u mulju zaglavljeni automobili, poplavljene kuće, uništene bašče... Dolazimo do Maglaja, skrećemo prema centru i prolazimo ispod nadvožnjaka koji je dva dana ranije bio pod vodom,  hiljade i hiljade plastičnih kesa koje vise sa drveća, avlija i ograda, namještaja koji se nalazi na cesti, velikih naslaga mulja i blata... Posvuda razbacan dugogodišnji trud ljudi na sve strane. Došli smo u grad u kojem se nema gdje popiti kafa ili bilo što drugo, ni nastave, ni tržnice ni slastičarnice, ni maturske radosti, niti bilo čega iz priče o prelijepom gradiću... Nakon toga stajemo ispred male kućice koja se nalazi tik pored rijeke Bosne.

 

Po suzama u očima moje sestre shvatila sam da je to kuća nene moga Armana u kojoj je on često provodio svoje školske raspuste. U hodniku na zidu stajalo je stablo porodice Bradarić. Na njegovom dnu bilo je ime sestrinog muža, svekrve... Cijele generacije su utkale svoju priču u ovu simpatičnu kućicu u cvijeću nadomak Bosne. Svi smo se rasporedili po kućama i krenuli u akciju. Nesebično smo se trudili, čistili, kao da smo u svojoj avliji. Ušli smo u nekoliko kuća, voda do koljena u svakoj. Pomažemo starijim ljudima, izbacujemo vodu, dezinfikujemo zidove, podove, izbacujemo iz kuće uništene stvari, izbacujemo naslage blata... Koliko god da je naporno, pokušavamo da nasmijemo ukućane, da im skrenemo misli, bar na tren, od nesreće koja ih je zadesila.

 

U toku čišćenja, razmišljala sam o svemu i nisam razumjela. Očekivala sam da će ljudi  biti malo sretniji jer smo došli pomoći i onda shvatam. Shvatam da ne bacamo potopljene i uništene stvari. Mi bacamo njihove uspomene, nešto što su godinama sticali. Više nam nije smetala voda u čizmama, mulj po garderobi, žuljevi na rukama niti bolovi u mišićima. U jednom trenutku kao da smo svi zajedno željeli da vrijeme sporije prolazi, kako bismo više posla uradili. Radili smo do kasno u noć...

 

Vrijeme je za povratak. Maske, čizme, rukavice, sve smo ostavili građanima i krenuli prema kombiju. Ulazeći u kombi primijetila sam ogromni vrt pun prelijepih crvenih ruža. Onako "netaknute" kao da mi govore da taj mali gradić i dalje zadržava svoju titulu "najljepšeg zelenog grada na rijeci Bosni". Osmijehnula sam se i urezala tu sliku duboko u svoje pamćenje, želeći da pamtim taj mali gradić po ružama, mom osmijehu i predivnim ljudima. U kombiju muk i tišina. Želim da vjerujem kako je to zbog umora i iscrpljenosti, a ne iz onih razloga zbog kojih i ja šutim. Vožnja nazad traje mnogo duže nego odlazak. Kao da svi sa nestrpljenjem čekaju da dođu kući, da ostanu sami, i da “bez svjedoka” daju oduška emocijama nastalih od svega što se danas vidjelo. Spremam se da izađem iz kombija. Očekujem sve one zvukove karakteristične za Jablanicu.

 

Izlazim iz kombija, a moja Jablanica šuti. Kao da je cijeli dan sa mnom provela.

 

Priču potpisuje Amina Prndelj

 

 

Budi u toku - www.maglajinfo.com

Komentari

NAPOMENA: Komentari ne odražavaju stavove urednika stranice Maglajinfo.com, već lične stavove posjetilaca web stranice www.maglajinfo.com Komentari koji narušavaju pravila web portala Maglajinfo.com će biti obrisani bez upozorenja ili eventualnog obavještenja.