oslobodjenje.ba
vijesti maglaj 3349

OSLOBOĐENJE: Sarajlija o utiscima iz Maglaja

19.05.2014. 17:04 0

Portalu Oslobođenja pisao je 35-godišnji Sarajlija Damir Čengić. On je bio samo jedan od mnogih ljudi iz Sarajeva koji se zaputio u Maglaj da pomogne tamošnjem unesrećenom narodu koji je u stravičnim poplavama ostao bez igdje ičega.

O svojim utiscima napisao je tekst kojeg objavljujemo u cjelosti.

 

Pogledah na sat, 8 i 30. Stojim na parkingu Kampusa i gledam kolone mladih ljudi kako pristižu. Pune se autobusi, većina mladi ljudi ali ima i onih koji to nisu.

 

U 9 i 10 krećemo. Destinacija Maglaj. Pogledom prelazim preko glava koje vire preko autobuskih naslonjača. Stekoh osjećaj da na neki način ne pripadam ovdje, ne zbog iskrenih, časnih i uzvišenih namjera, koje su okupile sve nas u istom danu, na istom mjestu, već zbog svojih 35 godina, koje kvare prosjek starosti ovoj omladini među kojima sam. Atmosfera me podsjeti već davnu atmosferu sa ekskurzije. Mnogo smijeha, graje, pjesme...

 

Negdje iza Zenice nailazimo na prve posljedice nevremena koje ovih dana muči našu Bosnu. Klizišta, u mulju zaglavljeni automobili, poplavljene kuće i uništeni usjevi...

 

Dolazimo do Maglaja, skrećemo prema centru i prolazimo ispod nadvožnjaka koji je dva dana ranije bio pod vodom. Hiljade i hiljade plastičnih kesa koje vise sa drveća, avlija i ograda, pored toga što pričaju priču o našem primitivizmu, jasno pokazuju koju visinu je nivo vode dostigao. Ja, sa 190 cm bih morao da skačem da ih dohvatim. U autobusu čuđenje i nevjerica...

 

Izlazimo iz autobusa, uz upute Civilne zaštite i vojske raspoređujemo se na lokacije. Bilo nas je i na ulicama, i u kućama i stanovima, i u gradskoj džamiji, i na trgovima. Bio sam u tom Maglaju prije par godina, grad je nekako bio miran i veseo. Ljudi neopterećeni nekim stvarima koje muče nas u Sarajevu. Bio sam u tom Maglaju danas, grad jedva diše. Ljudi opterećeni nekim stvarima koje ne muče nas u Sarajevu.

 

Organizacija je bila odlična. Imali smo sve - lopate, čizme, rukavice. Zaštitili smo ruke od stakla, zaštitili smo noge od velikog mulja kojim je cijeli grad prekriven. Nažalost nemamo opremu da bi zaštitili srca i duše od svega onoga što slijedi...

 

Ušli smo u nekoliko kuća. Voda do koljena u svakoj. Pomažemo starijim ljudima da koliko toliko počiste, izbace vodu, izbace iz kuće uništene stvari. Koliko god da je naporno, pokušavamo da nasmijemo ukućane, da im bar na tren skrenemo misli od nesreće koja ih je zadesila. Oduvijek sam dobro "čitao lica" ali danas mi to ne ide. Ne razumijem. Očekujem da će biti malo sretniji jer smo došli pomoći i onda shvatam. Shvatam da ne bacamo potopljene i uništene stvari - mi bacamo njihove uspomene.

 

Emocije me potapaju. Teško do daha dolazim. Izlazim napolje na kišu, dižem glavu kako bi mi kapi padale po licu, da sakriju moju slabost pred tim hrabrim ljudima. Gledam u stvari nabacane ispred kuće. Da li je to možda vaza koju je ta stara nana dobila kada joj je prvi unuk došao na svijet? Da li je to haljina koju je nosila na vjenčanju svoga sina? Da li je ono sehara u kojoj je pažljivo spremala uspomene na sve važne događaje u svom životu?

 

Vraćam se u kuću, ponovo gledam ta namučena lica. Sada ih razumijem. Razumijem i shvatam te kisele osmijehe, pogledi nam se susreću i osjećam da imamo istu želju: "Da se Bogdo nikad nismo sreli u životu".

 

Više nam ne smeta voda u čizmama, mulj po garderobi, žuljevi na rukama niti bolovi u mišićima. Svi kao da smo ubacili u brzinu više kako bi nam vrijeme prošlo što brže, kako ne bi mnogo razmišljali o razlozima i posljedicama onog što vidimo oko sebe.

 

Vrijeme je za povratak. Idemo prema autobusima, u 19 sati krećemo. U autobusu muk i tišina. Želim da vjerujem kako je to zbog umora i iscrpljenosti, a ne iz onih razloga zbog kojih i ja šutim. Vožnja nazad traje mnogo duže nego odlazak. Kao da svi u autobusu sa nestrpljenjem čekaju da dođu kući, da ostanu sami, i da "bez svjedoka" daju oduška emocijama nastalih od svega što se danas vidjelo.

 

Spremam se da izađem iz autobusa. Očekujem sve one zvukove karakteristične za moje Sarajevo. Izlazim iz autobusa. I moje Sarajevo šuti. Kao da je cijeli dan sa mnom provelo.

Budi u toku - www.maglajinfo.com

Komentari

NAPOMENA: Komentari ne odražavaju stavove urednika stranice Maglajinfo.com, već lične stavove posjetilaca web stranice www.maglajinfo.com Komentari koji narušavaju pravila web portala Maglajinfo.com će biti obrisani bez upozorenja ili eventualnog obavještenja.