Na krovu svijeta: Da li je uspjeh vrijedan života?

25.08.2014. 10:32 0

Proljetna sezona uspona na najviše vrhove svijeta je završila. Vrijeme dok traje sezona tajfuna i dok se penjači polahko pripremaju za ljetnu sezonu, pravi je trenutak da se zapitamo je li momenat slave vrijedan života i je li to cijena koju bismo trebali platiti

VIDEO

Himalaji, najviši planinski lanac u svijetu, nalazi se na azijskom kontinentu i proteže se kroz Nepal, Pakistan, Kinu, Indiju i Butan. Riječ “himalaji” u doslovnom prijevodu znači “prebivalište snijega”, jer zbog nadmorske visine ove planine tokom cijele godine zadržavaju snježni pokrivač. Ove su planine oduvijek privlačile svjetske alpiniste koji su se željeli upisati među one koji su zakoračili na najviše svjetske vrhove. Osim Everesta, koji je sa 8.848 m/nv “krov svijeta”, na Himalajima se nalazi još 13 vrhova koji prelaze 8.000 metara, popularno nazvani “Eight-thousanders”. Svojstvo ovih vrhova jeste da s njihovom visinom dolaze mnoge opasnosti, pa tako u zoni 8.000 m nivo kisika je svega 1/3 u odnosu na nivo mora, i tijelo jednostavno nema sposobnost da proizvodi dovoljan broj krvnih zrnca te dovodi organizam do kolapsa. Osim toga, tu je HACE (bolest koja se pojavljuje kod onih na velikim nadomorskim visinama), nemogućnost organizma da vari hranu, opasnost od lomova, opasnost od lavina, padova i mnogih drugih bolesti ili prirodnih opasnosti koje dolaze s velikim visinama.

 

Želja za slavom je velika

 

Za Himalaje se nikad ne može biti dovoljno spreman, mnoge činjenice idu u prilog ovoj tvrdnji. Ova godina je po broju smrtnih slučajeva jedna od najgorih u historiji, a ljetna sezona još nije ni počela. Tako je samo na Everestu u proljetnoj sezoni registrirano devet smrtnih slučajeva, što je samo za dva slučaja manje od prethodne sezone, a ako se ovaj tempo nastavi, postoji mogućnost da ova godina bude gora čak i od 1996. koja je sa 15 smrtnih slučajeva najgora godina na Everestu ikad. Također je oko 15 smrtnih slučajeva zabilježeno i na preostalih 13 vrhova. Među onima koji su smrtno stradali u zimskoj i proljetnoj sezoni 2013. godine nalaze se i pojedini penjači koji su važili za najbolje svjetske alpiniste poput Alexeya Bolotovog koji je poginuo 15. maja prilikom pada na Everestu. Među poginulima su i Namgyal Sherpa, Nepalac koji je deset puta bio vrhu Everesta, Zsolt Eross i Peter Kiss koji su poginuli u lavini na trećem po visini vrhu Kangchenjunga, Vitaliy Gorelik koji je poginuo prilikom uspona na K2, Maciej Berbeka i Tomasz Kowalski koji su poginuli prilikom spuštanja s Broad Peaka, te mnogi drugi. Neki će reći da su klimatske promjene glavni krivac za ovoliki broj smrtnih slučajeva, jer dani su pretopli i glečeri se tope velikom brzinom što u konačnici uzrokuje veliki problem s lavinama. Međutim tačno je da se klima promijenila, ali to sigurno nije ključni faktor. Možda ovolikom broju smrtnih slučajeva ipak doprinosi želja za slavom koja je mnoge odvela put velikih vrhova, pa su neki zauvijek ostali na planini. Kao dokaz ove tvrdnje jest i to što je samo ove godine na vrh Everest zakoračilo preko 600 ljudi. Ako na to, osim alpinista dodamo Šerpase (domicilne vodiče), kuhare, pomoćno osoblje, onda se za vrijeme sezone bazni kamp Everest pretvori u pravi mali grad s oko 2-3 hiljade stanovnika. Velik broj penjača u zoni 8.000 m, ili kako je mnogi nazivaju “zona smrti”, predstavlja velik problem, jer ukoliko ste u redu za čekanja na nekim od najtežih dijelova poput “Second stepa” ili “Hillary stepa”, te je usto temperatura -40°C ispod nule, onda ste u velikoj opasnosti da u najmanju ruku završite s promrzlinama i ostanete bez dijelova tijela, a ni smrtni slučajevi, kako smo već naveli, nisu rijetkost. Upravo zbog toga dolazimo do pitanja: je li sve to vrijedno života?

 

Cijena života je mnogo veća

 

Kao planinar i alpinist, stotinu sam puta pokušao pronaći i najmanji razlog zbog kojeg bih otišao na Himalaje. Međutim, koliko god razmišljao, dovoljno jak razlog nisam pronalazio – cijena života bila je daleko veća. Planina jeste nešto što pruža smiraj. Upravo zbog toga mnogi bježe tamo da se odmore, ali i mnogi zaboravljaju da svaka planina ima i divlju, surovu stranu. Zbog toga ju nikada ne treba potcjenjivati, bez obzira na to kolika ona bila. Lito Tejada-Flores reče da se nikada na istu planinu ne možeš uspeti dvaput, pa čak ni u sjećanju, jer svako sjećanje iznova mijenja planinu, mijenja vrijeme i poteze penjača.
Ispričat ću vam priču o George Malloryju koji je davne 1924. godine krenuo na put osvajanja Everesta; iako će Everest službeno biti osvojen tek 1953. godine, dakle 29 godina nakon Edmunda Hillaryja. Prije polaska Mallory je svojoj supruzi obećao da će, ukoliko zakorači na vrh, gore ostaviti njenu fotografiju. Osmoga juna 1924. George Mallory i njegov penjački partner su posljednji put viđeni ispod čuvenog “Second stepa” (8.601 m/nv), prije nego će Everest zakloniti oblaci. Tijelo Malloryja je pronađeno 75 godina nakon njegove smrti. Lokacija na kojoj je tijelo pronađeno jasno je pokazivala da je bio na povratku s Everesta, a ono što je zagolicalo mnoge mašte je to što u njegovim stvarima nije pronađena fotografija njegove voljene supruge. Ovo možda znači da je George Mallory bio prvi čovjek koji je zakoračio na najviši svjetski vrh, ali ako bismo mogli upitati njegovu suprugu bi li više voljela svoju sliku na krovu svijeta ili svog dragog u zagrljaju, odgovor na ovo pitanje bio bi, sigurno, jasan.

 

O ovoj temi bismo mogli napisati knjige, ali jednostavno nema potrebe dužiti, jer koji god razlog da navedemo, zasigurno neće biti dovoljno jak ako je na drugoj strani ljudski život. Jedna izreka kaže: “Najbolji penjač je onaj koji se pri tome najviše zabavi”, zato nije važno gdje ideš, već s kojim ciljem. Čak i ukoliko se odlučiš penjati, nemoj da to bude zbog slave, već zbog viših ciljeva. Ali, u svakom slučaju, postoje granice kojih se moramo držati, a zona 8.000 m je granica koja će pod upitnik dovesti sve ono što ostaje iza nas, jer uistinu su neke vrijednosti neprocjenjive, i one se ne nalaze na himalajskim vrhovima.

 

Budi u toku - www.maglajinfo.com