DIRLJIVO: Dnevnik selidbe iz Željeznog Polja

5.06.2014. 22:37 0

Saradnik IIN 'Preporod' Hamza Ridžal proteklih nekoliko dana proveo je u svom Željeznom Polju. Tokom boravka u rodnom mjestu, Hamza je bio jedan od rijetkih pojedinaca, ako ne i jedini, koji je našao vremena da dešavanja u Željeznom Polju zabilježi na papir i pohrani u memoriji jezika.

Subota, 17. maj 2014. godine, 23:44 sati

„Ima putova što su se ispružili pred nama bez javnog traga kolovoza bez voznog reda i roka.“

 

Pod utiskom ruševina, izmijenjene geografije, odrona zemlje i mentalnih klizišta u ljudima, dezorijentiranosti i haosa koji vladaju Željeznim Poljem, prisjećam se stihova iz pjesme „Putovi“ Maka Dizdara. Ovi stihovi i naslov pjesme čine mi se kao prikladan tematski okvir za niz pitanja o kojima razmišljam. Odlučujem da napravim zabilješku o onome što se desilo u protekla dva dana, s namjerom da ću pisati i o događajima koji slijede. Razmišljam o plemenitim i ponosnim žiteljima ove mjesne zajednice, o nekim veličanstvenim scenama empatije i solidarnosti kojima sam svjedočio, o ljudskoj patnji, hrabrosti i požrtvovanosti. Kucam na kapiji vremena i sjećanja. Koračam nesigurnom stazom uspomena, zalazim u zborište sijenki, u moje Željezno Polje...

15. maj

Nakon što sam od sestre saznao da su na nekoliko lokacija u Željeznom Polju odroni zemljišta ugrozili stanovništvo, te da su putevi neprohodni, pokušao sam uspostaviti kontakt sa porodicom. Babo Zuhdija Ridžal je imam u selu Balačići. Uspio sam ga dobiti oko pola dvanaest navečer, pred ponoć. Obavijestio me da je on sa nekoliko džematlija oformio centralni Krizni štab džemata Balačići koji je stacioniran u džamiji, te još pet kriznih štabova koji su pokrivali ostatak sela, spremni da evakuišu stanovništvo u slučaju životne opsanosti. Pored efendije, rukovodstvo kriznog štaba sačinjavaju Mustafa Efendić, Teufik Mujić i Šaban Aganović. Budući da je Željezno Polje i u slučaju najgorih prirodnih katastrofa koje su pogađale našu zemlju uvijek čvrsto stajalo na željeznim nogama, pomislio sam da babo bespotrebno paniči.

16. maj

Uz jutarnju kahvu rutinski otvaram nekoliko portala i čitam vijesti. Šok! Na svim ozbiljnim portalima piše se o Željeznom Polju. Očajno pokušavam uspostaviti vezu sa Zuhdijom efendijom. Izgleda da jedino njegov telefon funkcionira. Konačno se čujemo. Uz ogromnu buku u komunikacijskom kanalu, nekako uspijevam razumjeti da se on sa džematom nalazi iznad sela, na mjestu Jezero, čekajući helikopter za evakuaciju. Još mi govori da su Fejzina i Vahidova kuća skupa sa štalom već nestale u klizištu pored džamije. Prekidamo vezu jer on nema vremena za razgovor samnom, iščekuje pozive od životne važnosti za svoj džemat. Pred samu džumu-namaz, od Nesiba Hadžića – Željeznopoljca koji je skupa sa dr. Zemirom Sinanovićem odigrao važnu ulogu u „sređivanju“ helikoptera – saznajem da se helikopter već pokušao spustiti, ali je zbog problema sa propelerom morao nazad za Zenicu. Na vjetrometini ispod planine, na snijegu koji je napadao preko 10 cm, ostaje 9 beba mlađih od godinu dana, 55 djece uzrasta do 7 godina, 4 invalida, 10 oronulih staraca, nekoliko trudnica... Krećem na džumu mislima okrenutim ka sjeveru. Naslućujem dramu koju proživljava moja porodica i komšije, ljudi koje poznajem cijeli svoj život. Odmah nakon džume ponovo zovem Nesiba. Konačno stižu ohrabrujuće vijesti. On je bio u helikopteru koji je prevezao grupu onih najslabijih među Balačanima. 

Iako svjestan da svojim dolaskom ništa ne mogu promijeniti, odlučujem da krenem u rodnu grudu. U trenuku polaska, moj komšija i prijatelj Kenan Efendić zove me i govori kako on više ne može sjediti u Sarajevu. Krećemo skupa do Zenice, ali saznajemo da je u Nemili veliko klizište koje je zatrpalo put M-17. Ostajemo na konaku kod našeg rođaka Keme. Navečer završavam u Hitnoj zbog strašne glavobolje. Teški snovi nagovještavaju sutrašnji dan.

17. maj

Rano krećemo za Ž.Polje sa Suvadom Hadžićem, direktorom osnovne škole Abdulvehab Ilhamija. Pošto je glavni i jedini put koji je išao za našu mjesnu zajednicu u potpunosti uništen, krećemo prema selu Biljevina preko starog puta kojeg još koriste lovci i zemljoradnici. Obilne kiše proteklih dana dodatno su uništile i taj put koji više podsjeća na oranicu. Do Biljevine se može doći isključivo traktorima i džipovima. Sa sobom vozimo nekoliko stotina litara nafte koja je prijeko potrebna na evakuaciju stanovništva, agregate za električnu energiju, traktore koji iznad Balačića izvlače auta koja su ostala u selu, kako bi se spasilo što više materijalnih dobara. Na putu prema Biljevini mimoilazimo traktore koji evakuišu žene, djecu i starce iz Biljevine i Balačića. Svijena lica i tupi pogledi u očima žena naslućuju strahote koje su proživjeli. Scena podsjeća na ratne snimke progona, kao da je neko iscijedio sav život iz tih ljudi koji su do jučer sačinjavali jednu od najorganizovanijih i najuspješnijih mjesnih zajednica u Bosni i Hercegovini. Dok me egzistencijalna neizvijesnost u očima žena i staraca uznemiruje, radoznalost u živahnim pokretima djece vraća mi nadu. Pitam se kako se osjećaju oni koji su tokom agresije nadljudskim naporima uspjeli sačuvati svoj toprak, djeci obezbijediti sigurno utočište i topal dom, primiti 5000 muhadžira i sa njima bratski dijeliti sve – a sada i sami moraju napustiti svoje domove i ostati bez onoga što su godinama gradili...

Na jednom proplanku mimoilazimo traktor u kojem prepoznajem majčino lice. Sve bih u tom trenutku dao samo da stanemo na minut, da je poljubim i uputim tople riječi ohrabrenja, ali nemamo vremena za emocije. Žurimo kako bi nafta stigla na vrijeme. Pratio sam je pogledom dok džip nije zašao u šumu. Sretan što bar ona putuje na sigurno tlo, trudim se da prigušim osjećanja i saberem se koliko mogu. Pored nas neprestano prolaze traktori. Poznanici putevima izgnanstva idu u nepoznato. Tjeskoba u grudima. Konačno dolazimo na odredište, pred mjesnu školu u Biljevini. Tražim babu i smiraj u boji njegovog glasa i iskrenim riječima. Rekoše mi da je na obližnjem brežuljku s kojeg posmatra jugo-istočnu stranu našeg sela, ili barem ono što je od nje ostalo. Tiha kiša prati ritam mojih koraka. Krećem uzbrdicom i sa nekih tridesetak metara razdaljine vidim Zuhdiju efendiju. Olovnim koracima prilazimo jedan drugom. Grlimo se. Suze u očima. Jeziva šutnja na skamenjenim usnama. Čini mi se da je preko noći ostario deset godina. Odlazimo do brežuljka s kojeg se vidi najveći od stotinu odrona zemlje u Željeznom Polju. Posmatram oca. Staklenim pogledom zuri u beskraj, gleda na mjesta na kojima je kao dječak čuvao krave, njive preko kojih je išao u školu, stari voćnjak Rusanovcu u kojem smo nekad ubirali plodove zemlje. Gledamo u novi odron zemlje koji sa sobom odnosi historiju ljudskih koraka koji su njom gazili. Na trenutak ostajem bez daha i čujem udare srca u grudima. Snagom koja je meni nepoznata, Zuhdija efendija uspijeva ovladati situacijom i racionalno artikulirati prostorno-vremenske odnose. Govori mi o braći iz Biljevine. Nakon dolaska u Biljevinu, oformljen je jedan Krizni štab na čelu sa ratnim generalom Hasom Manžukom i ekipom koja je predvodila Krizni štab u Balačićima. Zuhdija mi priča o uspješnosti organizacije cijelog projekta evakuacije, o nekim čudnovatim događajima koje tumači isključivo kao Božiju Milost. I pored prestanka rada releja za mobilnu mrežu, jedino je on u noći s četvrtka na petak bez prestanka bio dostupan, kao jedina veza sa ostatkom svijeta. Nakon što je klizište odnijelo dvije kuće u blizini džamije u Balačićima, stanovništvo je evakuisano u gornji dio sela. U dva sata nakon ponoći, ljudi su sa motornim pilama otišli put planine da pripreme kakvo-takvo sklonište za žene i djecu. Zorom su svi evakuisani na Jezero ispod planine. Jedna grupa momaka je krenula prema Biljevini da preko rijeke pravi most, kako bi oni koji ne mogu helikopterom bili evakuisani u selo Biljevina. Kada su došli do rijeke zatekli su džematlije bratske Biljevine koji improvizovani most već privode kraju. Upravo su Biljevljani, zbog moći rijeke koja nekad bijaše samo potočić, pravili živi štit sa dvije strane mosta. Rizikovali su svoj život kako žene i djeca iz Balačića ne bi stradali, a nakon toga su ih primili u svoje domove. „Nakon što su svi potrebni evakuisani helikopterom“, pripovijeda Zuhdija efendija, „zadnji sam krenuo prema Biljevini. Okrenuo sam se prema svome selu, svom džematu, i naumpale su mi riječi Muhammeda a.s. kada je napuštao Mekku... Balačići su mi najdraže mjesto na Zemlji, i da nisam morao, nikad ih ne bih napustio.“

Vraćamo se prema školi. Posmatramo ljude kako izvlače stoku na sigurno. Začudila me koncentracija humora u tako teškim trenucima. Musto kroz osmijeh govori kako ćemo zbog ovih klizišta konačno opravdati ime i postati „polje“. Vraćamo se pred školu. Neko zovnu čovjeka koji je konobarisao u kafani na Ravnima, području koje je također jako ugroženo, i reče mu: „Dvije produžene“. Opšti smijeh. Ako je upravo količina smijeha nad vlastitom nesrećom mjerilo inteligencije – kako kaže Kundera u jednom romanu – onda smo mi najinteligentnije selo na planeti. 

18. maj

Sinoć sam prenoćio u Žepču. Pet sati je majka vezla niti priče koju sam, čini mi se, proživljavao svakom njenom rečenicom, uzdahom i suzom. Srećem ljude iz drugih džemata koji pripadaju Ž.Polju. Saznajem da su džemati Orčevići i Brižđe pomagali evakuaciji sela Mjestova Ravan i Šahmani. Donji dio sela Šahmani je potpuno uništen, a veliko klizište ispod Ravni – srca Željeznog Polja u kojem su smještene sve institucije – prijeti odronu cijelog tog kraja. Seljani Mjestove Ravni i Šahmana evakuisani su preko male ćuprije koja spaja obronke Orčevića i Mjestove Ravni. Vodostaj potoka koji protiče ispod ćuprije gotovo se poravnao sa njenim zidovima. Sličan scenario evakuaciji Balačića. Pravljen je živi štit kako bi starci, žene i djeca uspjeli doći na sigurno. Bogu hvala, svi su živi i zdravi, smješteni po kućama u Žepču i prihvatnim centrima u Begovom Hanu. Već se razgovara u humanitarnoj pomoći koja stiže sa svih strana. Ovakve katastrofe nikad nisu dobre, ali ako se već dešavaju drago mi je što ih proživljavamo u Bosni. Nigdje kao kod nas nesreće ne zbližavaju ljude ovako čvrstim, bratskim vezama. Neki već govore kako će biti puno krađa, već se piše o tome. Govori se o podizanju cijena osnovnih životnih namirnica u nekim gradovim. Jedan čovjek reče da „...mi nismo taki'. Nusmin je u Šahmanima svoju prodavnicu otvorio i rekao ljudima da uzimaju šta im treba.“ Ostajem zapanjen ovim podatkom. Vraćam se za Žepče, pa za Sarajevo kako bih preuzeo humanitarnu pomoć od nekih poznanika koji su samoinicijativno skupili određena sredstva. Nazad ću u utorak.

20. maj

Jutros sam skupa sa prijateljima, Huseinom i Ahmedom, te 1000 litara nafte koju je obezbijedio profesor sa Filozofskog fakulteta Mirza Sarajkić, došao u Biljevinu. U Tojoti smo izišli iznad sela Balačići kako bi se sastali sa ljudima koji još uvijek pokušavaju izvući materijalna dobra iz svojih domova. Abdestimo na planinskom potoku i klanjamo ikindiju-namaz u džematu. Neprocjenjiv je osjećaj u planinskom ambijentu obaviti namaz skupa sa instinskim herojima. Balačići su već otcijepljeni sa tri strane i jedino su čvrstim tlom vezani prema planini. Prema preliminarnim procjenama, povratak u sela Balačići, Šahmani i Mjestova Ravan je nemoguć, dok je cijelo područje Željeznog Polja ugroženo.

 

Vraćamo se za Žepče skupa sa Zuhdijom efendijom koji prvi put nakon nemilih događaja napušta prostor Željeznog Polja. Navačer ga zove Musto i govori kako je Teufik – čovjek koji je ispred Kriznog štaba postavljen da izdaje naftu traktoristima i onima koji izvlače svoja auta – ostao bez nafte prilikom izvlačenja vlastitog automobila. Ponosan što znam tog čovjeka i ljude koji žive islam na najbolji mogući način, krećem prema zgradi medžlisa na počinak. Već je kasna noć. Sjedam na klupu u parku ispred Doma kulture i prisjećam se legende o nastanku Željeznog Polja. Moji preci su, po legendi, nekada živjeli negdje drugdje, ali ih je kuga protjerala ubijajući najljepše mladiće i djevojke.

 

„Jedne noći, nedaleko od Vranduka, potražiše konak u jednom šumarku. Oko ponoći se iskradoše najljepša djevojka i momak, pa odlutaše do klokotavog izvora između Bistričaka i Šerića. Tu je mladić začuo šaputanje vodenih vila. Sazna da na konje, u praskozorje, trebaju natovariti samo najpotrebnije, te se zajedno sa psima uputiti ka najtamnijoj šumi. Na mjestu gdje konji i psi zastanu i niko ne htjedne maknuti dalje - da se tu nastane. Tu će, prema kazivanju vodenih vila, nastati mnogi zaseoci, koji se moraju povezati uskim putevima i nazvati čudnovatim imenima, toliko naopakim, suprotnim od onoga na što podsjeća okoliš, da ih tako kuga neće pronaći. Trinaest konja, 13 pasa, 13 djevojaka i 13 momaka nastaniše se na 13 brda. Trinaesti dan se sastadoše i 13 sati vijećaše kako nazvati te gudure i strmine. Konačno, odlučiše dati ime Polje, a da bi zavarali kugu još više, odlučiše se za Željezno Polje“

Molim Gospodara da nam vodene vile nastave šaputati o nekim novim proplancima, iole magičnim kao Željezno Polje. Prisjećam se ukusa tek ubrane maline, drveća djetinjstva i mirisa ramazana u našem džematu. Umivam lice s onu stranu kapaka.

 

Tekst potpisuje, Hamza Ridžal

Budi u toku - www.maglajinfo.com