Prva nagrada na konkursu povodom obilježavanja 15. aprila

Maglajka Amina Mujanović napisala najbolji literarni rad u ZDK-u

18.04.2017. 13:11 0

Maglajka Amina Mujanović napisala je najbolji literarni rad u Zeničko-dobojskom kantonu povodom obilježavanja Dana Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Organizacioni odbor za obilježavanje 15. aprila - Dana Armije Republike Bosne i Hercegovine na području ZDK-a raspisao je ranije konkurs za najbolje literarne radove za učenike osnovnih i srednjih škola. 

Kada je riječ o kategoriji učenika srednjih škola sa područja Zeničko-dobojskog kantona prvu nagradu osvojila je Maglajka Amina Mujanović, učenica IV-2 razreda Mješovite srednje škole Maglaj. 

- Još jedna vrijedna nagrada je stigla u našu školu. Najbolji literarni rad na nivou Zeničko-dobojskog kantona u konkurenciji srednjih škola a povodom obilježavanja Dana Armije Republike Bosne i Hercegovine (15. april) napisala je naša Amina Mujanović, IV-2 razred kojoj upućujemo iskrene čestitke, kao i njenoj mentorici profesorici Asmiri Delić - stoji na zvaničnoj facebook stranici Mješovite srednje škole u Maglaju. 

U nastavku pročitajte pobjednički rad Amine Mujanović. 

Ja volim Armiju RBiH

Zima nas je sve okupila, jaka je i dosta snježna ove godine. Zbila nas u jedan kutak i pustila da čekamo pomoć. Razgledala sam uokolo i vidjela svega. Puno ljudi treba pomoć, a doktor je sam. Prizor mi je već bio od ranije poznat. Neki, sada već historijski, ali tako blizak. Pored mene mali dječak, temperatura ga je skrhala, i onako napola budan posmatra i on ovaj prizor. Staru nenu koju je šećer obuzeo, i herojstvo starog deke koji je došao po lijekove za svoju dragu, iako i on sam jedva može da hoda po natopinama snijega. I mene čudno gleda. Vjerovatno još nije shvatio koja je to bolest mene obuzela. Sjećanja. Nema teže i ružnije bolesti. Potpuno si zdrav i normalan, a iznutra te lome, kidaju, jedu… malo po malo.

Sjećanja na jedne zelene oči. Zelene poput Neretve. Zelene poput brda. Poput vojničke uniforme. Sjećanja na Hamzine oči. Lavlje oči.

I baš puna ova čekaonica podsjeti me na jedan davni prizor. Prošlo je više od 20 godina od toga, ali još uvijek je sjećanje bistro. Glas je još uvijek jasan i dovoljno glasan, samo mu je miris iščezao.

Sjećam se, rekao je: „Odlazim još večeras. Idem da skupim momke i pripremimo liniju. Ti samo lezi. Čuva te neko na straži. Ne boj se. Oni se bore oružjem, mi srcem! Ne dam im tebe, našu budućnost. Bosnu našu. Ne boj se.“ Navukao je crne čizme, stegao opasač, popravio beretku na glavi i stavio pušku na rame. Znam da mu teško padaju ovi iznova rastanci. Obuzme nas strah ponovo. Svaki puta sve jače i jače. Njega da me neće naći u oronjeloj kući na kraju sela, a mene da se neće u tu kuću više vratiti.

Strah i najjačeg čovjeka slomi na komade. I uvijek udara tamo gdje najviše boli. Strah je prvi od oblika rata. Uvuče se ispod kože, pa čovjek onako sav umotan u taj strah počinje da se bori sam sa sobom, sa najbližima, sa svima. Odupire se. Bori.

Nekako ovaj zagrljaj je bio najduži, najiskreniji. Kao da su se duše i tijela spremale na ono najgore. Samo smo se mi skrivali iza straha, pravili da ne vidimo opasnost koja se nadvila iznad našeg neba.

Izašao je, iako strašljiv, sav ponosan i sa nekim posebnim osmijehom, rekao bi čovjek da time prkosi smrti i neprijateljima koji su mu sve bliži. Koraci su bili jaki, ali prosto kao da je lebdio iznad zemlje. Inatio se svima, pa čak i meni.

Sjećam se bila je to najduža i najmračnija noć od kako je rat počeo. Miris hljeba miješao se sa okusom borbe i želje za pobjedom. Možda i osvetom. Strah se upario sa tugom, obuzeo čitav naš sokak, pa se svuda mogao čuti plač djece, majki i žena. Iako se situacija zadnjih par dana smirila noć je bila taj faktor iznenađenja. Bila sam umorna, ali nisam željela spavati. No tišina u već napuštenom domu, tama koja je zagrlila moje krhko tijelo i umor, koji se samo tako, niotkuda pojavio savladali su me, pa me san uze u svoje okrilje. Ušuškao me i odveo u neku mirniju zemlju, te učinio da zaboravim na sve grozote koje su se dešavala na javi.

Zapucalo je.

Kroz sokak poče da se širi dječiji plač, vrisak žena. Lupkale su cokule po sokaku. Razletile se noge svaka na svoju stranu, tražeći skrovište. Izašla sam i ja na sokak, ponio je i mene strah, ali moje misli bile su gore na brdu. Na liniji sa mojim Hamzom.

Iznad glave letjele su kiše metaka. Vatrene, a tako hladne i ubitačne. Rekla bi sitni kamenčići, ali mnogo jači. Sam zvuk uništavao je nadu, a njihovo slijetanje završavalo je taj posao. I dijelio tijelo od duše. Vodilo u nebeske, Božije granice. A na zemlji ostavljalo crvene tragove.

„Hamza, Hamza!“ , odzvanjala je improvizovana ambulanta. Iako uplakana mogla sam da raspoznam momke iz sela i vidim da Hamza nije sa njima. Uniforme su bile natopljene krvlju. Znala sam šta me čeka na kraju hodnika. Izgubila sam osjećaj da uopšte hodam. Kao da to više i nisu moje noge. Svaki moj korak bio je popraćen nekim pucnjem u daljini. Druge je ubijao metak, mene svaki korak i svaki pogled preživjelog vojnika.

Doteturala sam do sobe, mračne, hladne, zidova bijelih kao snijeg. Ušla sam i vidjela veliku lokvu krvi. Te crvene tekućine bilo je na sve strane, ali znala sam ja koja je Hamzina. Ona me najviše zaboljela. U tim zidovima od njega je ostala samo ta tekućina, koju ne mogu ni zagrliti, niti poljubiti. Nisu mi dali da njega vidim. A samo sam htjela po posljednji puta osjetim njegov miris, onaj što se miješao sa prkosom, inatom i nekom ljubavi prema meni. Dotaknem njegove pesnice, i pomilujem njegovu smeđu kosu. Nisu mi dali. Znam. Skrhalo bi me. Ali pričali su mi o njegovom herojstvu.

Svoj život je dao za svoga prijatelja. Nije želio da mladić od 17 godina ostane željan života. Zato svoje tijelo ostavi gore na brdu, a dušu pusti da ode iznad toga zelenila i ode u nebeske granice. Samo ja, Nizama, ostado još zarobljena u onoj ambulanti. Okružena zelenim odijelima, natoljenih krvlju i među hladnim zidovima. Zarobljena u tužnim pogledima.

Glas je ponovo odjeknuo: „Nizama, Nizama!“ Bio je to glas doktora. Vratio me u sadašnjost. Uzela sam lijekove, a na izlazu iz kancelarije uhvatila sam pogled onog dječaka. Kao da je i on plovio sa mnom kroz sjećanja, pa mi uputio tako jedan dug pogled pun razumijevanja, pomalo i sažaljenja. Tiho, kroz neko svoje bunilo, sam mu rekla: „Otišao je da bi ja ostalo ovdje. Da bi ja osjetila neke skrivene čari života, pa i da bi ti zavolio nekoga. Znam, nije on jedini. Oni nisu oklijevali dati svoj život. Položiti ga na travi, ili blatu. U strahu i boli. Njihov život za naš. Znaš, voljela sam jednom vojnika, onako sebično, samo zbog sebe. Sada volim jednu armiju, zbog prošlosti i budućnosti. Zbog žrtve, inata, hrabrosti. Zbog herojstva. Zbog tebe i novih generacija.“

Šta su djeca, osjete nečiju tugu i samo ih preuzmu. Bez riječi. Bez prigovora. Uhvate za ruku i pomiluju pogledom.

Znam, ovo mi Hamza šalje skrivene poruke. Ne želi da tugujem.

I ne tugujem. Volim.

Volim, one koji vole mene.

Neke ljude u zelenom, sa širokim prsima i jakim stiskom.

Jer, svako ima svoga vojnika na straži.

 

Budi u toku - www.maglajinfo.com